SREDNJOVJEKOVNA TVRĐAVA KOJA JE ŠTITILA ZALEĐE BIŠĆA
Izačić na izlazu iz Bosne
Kako se jedna porodica uspinjala trnovitim plemenitaškim lozama, a dizdar Hasan-aga suzbio vojsku Napoleonovog generala Marmonta
IZET PERVIZ
Iz gustih magli nad historijskim močvarama uzdiže se Izačić u liku Bogdanovom, ili Ivanovom, i naskoro cijeli će Berišić preuzeti ime njihove porodice. Zaokružuje se ravnih petnaest stotina godina od rođenja Hristovog, a selo što se rasprostrlo podno Plješevice uz Vražije Vrtlo, glavicu na kojoj će uskoro niknuti obla kula, koju će poslije Izačići opasati duplim zidom, ne pripada ni jednom od gradova u Krajini. Žitelji njegovi uživahu svu pravicu slobodne plemenske općine, svi bijahu jednaki, ili je barem tako bilo dok historijski podzemni vjetrovi na površinu ne izbaciše Bogdana.
Kako se i kojim načinom Bogdan uspio uzdići iznad ostalih i svoju porodicu nametnuti kao glavu svim obiteljima Berišićkim, to nije poznato. Sve te tanke smicalice, namicanje vode na vlastito koleto, stjecanje podrške ostalih plemenskih uglednika lijepim riječima, drskim djelima, ponekad mitom, ili ucjenom, nauk govorenja jednog, a činjenja drugog, držanje vlastitih misli nedokučivima tako što se izgovarahu dvosmislice ili se izgovorene misli sijeku napola i ostavljaju nedorečenim, sve te relativizacije, izvore svojevrsne harizme, historija, nažalost, nije uspjela pohvatati.
Osmanlije tih godina bijahu polegle po velikom dijelu Bosne, Jajce se sve teže održavaše u kršćanskim rukama, Vrbas jedva odolijevaše, a brkati konjanici u čakširama sa zakrivljenim sabljama već doletahu na obale unske. Ispred njih lepršale su najmaštovitije priče koje su posvud sijale strah. Tim pričama, po svoj prilici, bio je posebno naklonjen Bogdan, ili Ivan, od roda izačićkog, davno odlomljenog od plemenitih Gušića. Širio ih je sa sasvim jasnom namjerom da toliko isprepada ljude u svojoj plemenskoj općini pa da sami idu tražiti bansku i kraljevsku dozvolu neka se i u njihovom mjestu podiže odbrambena kula, a svakoj kuli treba vojska i porkulab, zapovjednik i kaštelan i on je već sve sredio da bude izabran na to mjesto. I bi tako, sve po planu Bogdanovom – on i potomstvo njegovo, korak po korak, ovladaše cijelim plemenom i prisvojiše svu njegovu stečevinu.
Prvi korak u prisvajanju sve vlasti i svekolikog berišićkog bogatstva bijaše postepeno brisanje dotadašnjeg naziva općine. Trebalo je zauvijek iz svijesti podanika istjerati naziv Berišić. Rezultati Bogdanovih nastojanja izniču na svjetlo dana već u prvoj godini vijeka šesnaestog. U Kranjskom arhivu našao je hrvatski povjesničar Radoslav Lopašić dokument iz 1501. godine. Ondje se govori o uvođenju Jurja, špana i upravitelja i nadglednika vlastelinstva Mogorevića u ličkoj Crnoj Vasi, od roda Sladojevića, plemenitaša iz Dalmacije koji vuče porijeklo od starobosanskog plemstva, u posjed grada Obrovca na Uni. U tom dokumentu, i to kao kraljevski pristav, spominje se izvjesni Ivan Izačić od Dola. To je zasigurno Bogdanovo maslo. Kao dobar strateg i vrhunski manipulator, znao je Bogdan da bi bilo previše da istog časa kada je postavljen za porkulaba nazove sebe i kaštelanom, a pogotovo da odmah traži da se cijela općina prozove po njegovom rodu. Naziv Dol je, dakle, samo prelazna tačka, a bila je to najvjerovatnije dolina pod Vražijim Vrtlom u Berišiću na kojoj živješe Bogdan i svi Izačići.
Bio je Bogdan toliko mudar da je ponekad i sam, još godinama, Dol nazivao starim imenom Berišić, a pogotovo je to tražio od svog pokoljenja. Prošlo je i cijelih osamnaest godina, a još uvijek su u upotrebi bila oba imena. Ne zna se da li je Bogdan tada još na životu, ali sasvim je jasno da su itekako žive njegove težnje da krv svoju oboji u plavo i da se njome u venama svojih potomaka uspenje na sami vrh trnovita stabla plemenitaških rodova. U dokumentu iz 1519. godine kao kraljevski povjerenik pri uvođenju Ivana Bornemisa i Ivana Kobasića u imanja Otok, Omršal, Sudču, Topoljane i Bristovicu u okolini bihaćkoj, ali sada kao glavni uvoditelj, spominje se Pavao Izačić od Berišića i od Dola.
Osam godina poslije, dobro iskoristivši poznanstvo s pohlepnim Kobasićima te naučivši od ovih vrhunskih špijuna da je barem tri koraka u prednosti onaj ko blagovremeno raspolaže najnovijim informacijama i izučivši kod njih nauk otimanja tuđeg, pojavi se spomenuti Pavao u Cetinskom saboru prilikom izbora Ferdinanda Prvog Habsburškog za hrvatskog kralja. U to vrijeme nigdje više nije bilo Berišića, ni Dola, ni spomena o njima – od sada pa kroz vjekove bit će samo Izačić. Ni stoljećima nakon tog dana kada se Pavao, ovjenčan slavom, vratio iz Cetina, neće se prestati pripovijedati o petnaest konja koje su njegovi konjušari gonili za njim, a koje mu je poklonio lično kralj Ferdinand, bili su veličanstveni, čovjek jednostavno nije znao kojeg bi prvog obujmio pogledom.
Tri godine poslije pojavljuje se plemeniti Pavao kao zapovjednik straže, porkulab i kaštelan u Izačiću i jao se onom ko ga nazove drugačije osim burgraf, tom teško izgovorljivom njemačkom riječju koja je označavala isto što i kaštelan, i porkulab, i zapovjednik i na kojoj je dojahao s Cetinskog sabora i preko koje su sluge i konjušari, i vojnici, i rodbina njegova godinama lomili jezik, strepeći pred bičevanjem. U narednih sedam godina isposlovat će vojvoda Pavao, burgraf izačićki, da Izačić dobije stalnu vojnu posadu plaćenu iz državne blagajne, ali neće biti obliven srećom. Tek kao burgraf spoznaje on da državni novac sasvim kontroliraju kranjski i štajerski prvaci, škrtareći i zamičući plaće tako revnosno da su znali posade nekih gradova u Krajini dovesti do gladi. Pa, iako su tih godina plate stražara u kulama i tvrđavama bile tako niske da im se ponekad nije isplatilo ni ići po njih u Bihać ili Slunj i riskirati da budu presretnuti, od janjičara, akindžija i martologa, ipak, kazuje se da je Bogdan i u smrti bio toliko ponosan na uspjehe svog potomstva da mu se grob obnoć ponekad svijetlio.
Potvrdu Pavlovog nespokoja nalazimo u popisu vojske Bihaćke kapetanije koji 1551. godine sačini general Ivan Lenković, zapovjednik Krajine i kapetan senjski. Ondje stoji da je plata tadašnjeg izačićkog porkulaba Franje Izačića četiri forinte na mjesec, tek za forintu viša od plate njegovog sluge, nekog Ivana iz Polja, i plata podređenih mu stražara Matije Orlića, Ivana Mihšića i Stipana Blaščevića. Plata Franjinog zapovjednika, kapetana bihaćkog Jurja Sauera, bila je gotovo 14 puta viša, primao je taj mjesečno 41 forintu, a svaki od osam njegovih konjanika primao je platu jednaku onoj porkulaba izačićkog. U toj razlici najvjerovatnije i leži uzrok tome da 28 godina kasnije, kada historija, u beskrajnom kruženju snopova svjetlosti sa svojih reflektora postavljenih nad zidinama koji omeđuju čovjeka i njegovu stvarnost i njegovo vrijeme, ponovo osvijetli Izačić i njegovu tvrđu i ne zatekne ovdje ni porkulaba, ni kaštelana, ni burgrafa niti ikog od roda izačićkog. Ali nije to bio prvi put da Izačići odustajahu od grada kojem su poklonili ime. I u slučaju koji slijedi glavni razlog leži u novcu i škrtoj ruci kranjskih i štajerskih feudalaca.
Kao ni Kobasiće, koji vladahu Brekovicom i s kojima se Izačići natjecahu pod čiji će grad pasti upravljanje Topličkim Turnjem i kulom na Bišovcu, ni Izačiće ljudi ovog kraja, a pogotovo Bišćani, nisu plaho voljeli i zazirahu od njih. Tragovi ovog zazora iskaču nevjerovatnom snagom između slova u pismu koji 22. jula 1540. godine “sudac i sva općina bihaćka“ pišu Nikoli Jurišiću, zapovjedniku sve carske vojske u Kranjskoj. Kažu oni ovako: “Uzmožni i uzveličeni gospodine, gospodine naš nam vazda milostivi, umileno preporučene uboge naše službe. Gospodine milostivi, ovo doide glas, da e voiska turska pod Kostanicom, a druga da gre na 'vu zemlu, ne zna se kamo te.
Mi se naiveće sebi boimo. Zato, gospodine milostivi, molimo vašu milost, da bi v. m. k nam prigledala, da nepoginemo. Tolikae razumismo, da će v. m. dat Štefanu Izačiću stražu držati i nika ina dugovana nan spušćati. Zač on ni čim sebe sam ovde pohvaliv, zato, gospodine milostivi, mi dobro znamo, da on ni za to dugovane, nego molimo v. m., da biste vaša milost to dali našem kapitanu u ruke, ki e višć ka vsakomu našemu dugovanu. Ako li neće nemu v. m., a vi nikomu gdo bi stanovit človik. I na vse na to milostiva odlučka čekamo od vaše m. Dan u Bihaću na dan svete Marie Magdalene 1540.”
Zašto “sudac i sva općina bihaćka” smatraju da Stjepan Izačić nije “stanovit človik” i zašto nemaju povjerenja u njega? Odgovor na ovo pitanje historija nam uporno zamračuje. Ali, zna se vrlo dobro, i barem to smo od povijesti naučili, kako su se prema svojoj okolini ponašali oni koji su se u nekoliko desetljeća iz pučkih rita preodjenuli u plemenitašku svilu. Svugdje u susretu s gospodom izbija iz njih sirovost i odsustvo manira, a u ophođenju s potčinjenima bivaju oni krajnje bahati. Takve niko ne voli, običan narod koji su iskoristili i preko njegove grbače popeli se na više stepenike društvene ljestvice prezire ih i zavidi njihovoj drskosti, a plemstvo i ostali, kojima bi takvi da ravnopravno stanu uz rame, mrzi ih i u njima prepoznaje davne pretke od kojih su i sami potekli i na svakom koraku im nastoje pokazati da im nikada neće biti ravni. Zato sucu i kapetanu bihaćkom, za pretpostaviti je, nije bilo teško nagovoriti bihaćke purgare da stave potpis na ovakvo pismo.
S druge strane, u Stjepanu je, jače možda nego i u Pavlu, plamtio duh Bogdanov i on je po svoj prilici sve stavio na kocku. Mora da je sav imetak uložio povlačeći tajanstvene konce koji će na kraju pretegnuti stvarnost takvom silinom da joj neće preostati ništa drugo nego da sve svoje uputi ka danu kada će on, Stjepan Izačić, biti imenovan zapovjednikom odbrane Bišća i uspraviti se na korak do dana kada će jedan od predstavnika izačićkog roda napokon postati kapetan Bihaća i na mjesec primati 41 forintu i sve druge povlastice i svu moć koja uz takav položaj dođe. Ali cijela Stjepanova kula, godinama zidana nadom i snom predaka, dodvoravanjima, laskanjima, podmićivanjima, prijetnjama, ucjenama i kako to već ide, stropoštat će se pod pritiskom jednog pisma koje danas leži u zagrebačkim arhivima. Shrvan i moralno i materijalno, opanjkan i osiromašen, ustupi iste godine Stjepan Izačić svoj zavičajni grad upravi kraljevskoj, “ne mogavši ga braniti, budući gotovo bez svakog dohodka od gospodarstva i kmetova”, uzjaha on konja i ode u pokupske i posavske strane.
Neće, dakle, Izačići nikada zagospodariti Bišćem i komandovati tamošnjom posadom, ali će za utjehu Nikola Jurišić, dvadeset šest godina nakon Stjepanovog poraza, za kapetana grada Ripča postaviti Ivana Izačića, koji će punih četrnaest godina odolijevati strahovitim osmanskim napadima na ovu utvrdu izgrađenu na unskom otoku na samom ulazu u bihaćku dolinu. Kako će u isto vrijeme kao kaštelan Izačića biti postavljen Franjo Izačić, a za njim još jedan Ivan Izačić, tako će u najkritičnijim godinama za odbranu Bihaća Izačići komandovati kraljevskim gradovima koji su svojim položajem predstavljali prvu liniju odbrane najvažnije utvrde u cijeloj Krajini. Bio je to najviši stepenik Bogdanovog sna do kojeg potomci njegovi dobaciše.
A još veći domašaj možda je to što Bišćani napokon odaše počast jednom od Izačića te Ivana sahraniše u grobnicu Crkve sv. Ante Padovanskog, koju će Osmanlije po zauzeću Bihaća pretvoriti u džamiju – Fethiju. Taj Ivan Izačić u studiji Marka Vega Srednjovjekovni bihaćki latinski spomenici XVI vijeka izniče prvo kao konjanik u službi kapetana bihaćkog Jurja Sauera, s tri konja i mjesečnom platom od 13 forinti, kako stoji u Lenkovićevom popisu, da bi ga historijska ponornica već pri svom sljedećem izviruću izbacila kao burgrafa izačićkog. Ivan Izačić sahranjen je 1565. godine, a na spomeniku od kamena bihacita, koji se danas čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, piše ovako: “Ovo je grob plemenitog časnog vojnika, kapetana milošću carskog veličanstva Ivana Izačića i njegovih potomaka.” Natpis je pisan na latinskom i dvije posljednje riječi nisu nimalo slučajne: ovo “i njegovih potomaka”, sasvim neobično za jedan grobni natpis, odjekuje kroz vrijeme, čak do nas, i još dugo će raznositi eho dalekog neumrlog Bogdanovog, ili Ivanovog, sna.
Osim ovog natpisa na grobnoj ploči, na Izačiće još sjeća i selo na samoj granici s Republikom Hrvatskom koje naziv nije promijenilo još od srednjeg vijeka – Izačić. Podsjeća na Izačiće i jedan od grbova na grobnici hrvatskih velikana u Bihaću pod zvonikom ostalim od Crkve svetog Antuna Padovanskog nakon savezničkog bombardiranja 1943. godine. Zađete li na lijevu stranu grobnice i pogledate li na prvi od grbova, vidjet ćete kako, okružena trolistima, ljiljanima i šestokrakom i sedmokrakom zvijezdom, na gredi stoji guska, a pred lijevom nogom tri joj tačke. To je grb Izačića. Tako tvrdi Ivan Bojničić u knjizi Plemići Hrvatske i Slavonije i objašnjava da su se Izačići odvalili od Gušića, pa otud guska i na njihovom grbu. Ostali historičari nemaju kud nego prihvatiti ovu tvrdnju uprkos opomeni Marka Vega da “u grbu Izačića koji je spomenut na jednom aktu iz 1630. god., a pohranjen u Drž. arhivu u Zagrebu, vidi se guska koja pliva”.
Kada je Hasan-paša Predojević u julu 1592. godine, samo tri dana prije nego će, okićen zlatom i kadifom, slavodobitno ujahati na kapije bihaćke, napokon skršio odbranu Izačića, ne zateče historija u njemu ni jednog od Bogdanovih potomaka. Odavno Izačići nisu bili ni zapovjednici, ni kaštelani, ni porkulabi, ni burgrafi grada koji nosi ime po njima. Porkulab bijaše neki Gašpar iz plemenštine Babonožića, vazala Zrinskih. Po svoj prilici, on se hrabro držaše pa ga Hasan-paša pusti da ide kud mu drago kada mu ovaj predade tvrđavu. Gašpar ode u Slunj. Otud njegov kolega, tamošnji porkulab Nikola Barbarić 17. jula 1592. godine piše knezu Petru Erdedu, žumberačkom velikom kapetanu, da je “k nami v Slunj prispel porkulab grada Izačića Gašpar Babonožić s viešću” da je prvu navalu Osmanlija suzbio, ali da su se njegovi vojnici kasnije poplašili i prisilili ga na predaju, on sam da se nipošto nije htio predati, ali jedne nedjelje pod noć spustiše se vojnici ispod mosta lančenika niza zid i ostaviše grad i tako ti on ostade ne cjedilu te ti se i sam predade.
Minu stotinu godina, ali ne nađe se takav vojskovođa koji će skršiti Izačić. Odbrani se ovaj grad i za Bečkog rata, mada sve oko njega ostade u pepelu nakon pohoda hordi generala Herbersteina. Da ne bi tako, i Izačić bi se našao s one strane granice kao gradovi u Lici, u Slavoniji, na Krbavi. Iako ga, nakon narednih sto godina, sa svojom hrabrom posadom dizdar Hasan-aga odbrani i za posljednjeg rata među carstvima te ostavi pod svojom kontrolom i sve zemlje koje mu pripadahu, ipak strepnja iz njega nikako nije izlazila. Preko dana izbjegavao bi izlaziti iz kule da ga neferi ne bi susretali i postavljali mu pitanja na koja ni samome sebi nije znao odgovoriti jasno i razumljivo, a obnoć se verao na grudobrane i odozgo do iza ponoći gledao kako mjesec visi nad Plješevicom kao da je za nebo prišiven.
Došla je do njega vijest kako se gore, u tom Svištovu, na dalekim obalama dunavskim, kao i nakon svakog rata, kroji mirovni sporazum i kako bi se Austrijanci rado povukli sa Save, iz Bosanskog Novog, iz Bosanske Dubice, iz Bosanske Gradiške, pa i iz Beograda, ako im se zauzvrat ustupe gradovi na Krajini: i Cetin, i Drežnik, i Lapac, i Srb i spominjaše se, svega mi, i Izačić. Govorahu da im je preša, jer da se u Francuskoj pokrenula nekakva revolucija pa su svrgnuli kralja i skovali od gvožđa i otesali od drveta spravu koja fijuče kao sablast i siječe glave dok migneš. Zbog straha da se i njemu ne ponovi sudbina kralja francuskog pa da mu se glava nađe u košari, govorahu, austrijskom ćesaru silno se žuri i stvari se gore prebijaju naprečac, preko koljena.
Prvo je mislio da je riječ o štojekakvim glasinama, ali iza njih dođoše vijesti kako se silni buljuci naroda nadigoše iz Cetina i prelaze Koranu i Glinu i naseljavaju ih pod Todorovom i pod Peći. I taman kada je uspio samog sebe uvjeriti da ni te novosti ne mogu biti ništa do pusto naklapanje, poklopi ga haber da se cijeli Drežnik iselio u Malu Kladušu. Odmahivao je glavom i ostajao na grudobranima do zore, uvjeravajući se da to ne može biti istina. A onda, jednog dana, više nije imao kud. U akšam, prvo kao crne tačke na zakrvavljenom horizontu pojaviše se siluete za koje rekoše da su izbjeglice, a uvrh jednog sahata izrastoše u ljudske prilike povješane po gvozdenjacima kao aveti. Bili su to muslimani iz Srba. Do iza ponoći obilazio je kuće i staje, i pojate, i nefere koji raspinjaše šatore da smjeste te jadne ljude i nije imao vremena da misli ni o čemu, ali, kada se pred zoru pope na grudobrane i pogleda na mjesec koji je i dalje nehajno visio nad Plješevicom, u njemu se nešto stumba i on zarida kao dijete. Izavrše iz njega sve one priče što ih se oko ognjišta naslušao još kao dječarak, o tome kako su preci njegovi prije stotinu godina, kao potpune golje, dopeljali iz Like nad Unu, u Izačić.
Iz te noći, najteže u njegovom životu, izaći će Hasan-aga s nekom surovom boljkom koja ga je nagrizala, čini mu se, u samoj krvi. Neće ona nestati ni dok, po naređenju koji dobiše od bihaćkog kapetana, budu pratili onu tužnu izbjegličku kolonu preko Une, na plato pod obronke Grmeča gdje im dodijeliše zemlju, ni kada usahnuše izbjegličke kolone sa zapada i postane sasvim jasno da se Izačić čistom greškom našao među gradovima koji su prema onim glasinama trebali pripasti ćesaru, ni pet godina kasnije kada dođe sultanski berat izdan lično njemu, Hasan-agi, dizdaru izačićkom, u kojem piše da se njemu, i svim neferima, kojih na broju imade 264, poveća plata jer su u razgraničenju s Austrijom izgubili svoje posjede što su bili vezani uz službu u gradu Izačiću. Ništa neće moći odagnati onu žišku bola što se one noći, dok se stotine muhadžira naganjalo sa snom pod Plješevicom, upalila u grudima njegovim. A na kraju ispade i da je dobro što bi tako.
Četrnaest godina po prispijeću sultanskog berata prispje sa silnom vojskom pod Izačić francuski general Marmont, glavni guverner svih ilirskih pokrajina. Govorilo se da nema te vojske niti tog grada koji Francuzi nisu pokorili, da ratuju smiono i hrabro i uz puno rizika, da su usvojili nove taktike kojima do te mjere zbune protivnika da je malo koji ostao pri zdravoj pameti, da imaju nova naoružanja i da bi potkrijepili sve te priče koje su išle ispred njih i krčile im puteve, Marmontovi vojnici spališe svu okolinu, a na Vražijem Vrtlu pobodoše giljotinu, tu spravu koja odrubljuje glave a da i ne migneš. Sve se uskomeša i svi se isprepadaše. Svi, osim Hasan-age. U njemu se ona žiška bola u grudima rasplamsa silovitije nego ikada i samo njoj zahvaljujući nadahnu Hasan-aga svoje nefere takvim duhom da se pri svakom naletu Marmontovi vojnici odbijaše od avlije izačićke kao djeca, a neki pričaše i da zidovi bijahu utrnuli uslijed tog nadahnuća pa uzalud francuski topovi gruhahu po njima danonoćno.
Na kraju se Marmont kukavički povuče i ostavi iza sebe cijelo groblje pod Plješevicom. I ostavi onu spravu na Vražijem Vrtlu, na kojoj će sjeseni, pričahu isti oni što tvrđaše da je zbog poraza pred Izačićem Mormont smijenjen i za kaznu poslan u Španiju, Hasan-aga još godinama rezati duhan.
